Idiot

Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, jednog od najpoznatijih ruskih, ali i svjetskih pisaca, donosi priču o knezu Levu Nikolajeviču Miškinu koji se iz švicarskog sanatorija vraća u ondašnji Peterburg i upušta u bogat društveni život pun intriga i neočekivanih obrata. Roman donosi galeriju zanimljivih i pamtljivih likova, a radnja je sazdana od njihovih dijaloga koji kombiniraju visoko i nisko – razgovori o svakodnevnim temama prelijevaju se u ozbiljne rasprave i digresije o ljepoti, moralu, praktičnosti, smrtnoj kazni, ruskom narodu, vjeri u Boga, pravoslavlju i katoličanstvu…

Pisac je ovdje želio prikazati apsolutno divna čovjeka koji u sebi nosi dobrotu Isusa Krista i idealizam Don Quijotea. I zaista, dobrota i naivnost kneza Miškina i njegova težnja da svakoga razumije i da svima oprosti suprotstavljene su drugim likovima u romanu koji su većinom neiskreni, cinični ili barem nezainteresirani za vječne vrijednosti kao što su ljepota, moral ili dobrota.

Idiota treba čitati jer u njemu Fjodor Mihajlovič Dostojevski portretira jednog od najpamtljivijih likova u cjelokupnoj svjetskoj književnosti – naivnog, zanesenog i idealističnog kneza Miškina. Treba ga, dapače, opetovano iščitavati jer je pun malih filozofsko-esejističkih dragulja pogodnih za razmišljanje i propitivanje vlastitih stavova.

Novi prijevod Ivane Peruško ovaj će vječno aktualni književni klasik približiti mlađim čitateljicama i čitateljima.

“Naravno, Dostojevski je bio neumorni zaštitnik Dobra. Štoviše, kršćanstva. No kad bolje razmislimo, nije bilo ni boljeg đavoljeg odvjetnika. Klasicizam ga je poučio važnoj lekciji – prije nego što izloži svoje dokaze i pritom zanemari osjećaj vlastite pravičnosti ili pravednosti, on će najprije izložiti argumente suprotstavljene strane. To ne čini da nas u tom procesu nabrajanja suprotstavljenih dokaza navede da izaberemo suprotnu stranu, nego zato što je to nabrajanje poprilično zabavno. Čovjek može ostati pri svojim uvjerenjima; samo, nakon što su osvijetljeni svi argumenti u korist zla, nabrajanje postulata vjere zvuči nostalgično, a ne strastveno. I upravo je zato sve tako vjerodostojno.” — Josif Brodski

“Junaci Dostojevskoga s kalvinističkom upornošću ogoljuju svoju dušu pred čitateljem, ali ne zbog vjerodostojnosti. Nešto drugo tjera Dostojevskoga da okrene naglavačke njihove živote i razotkrije prljave napukline i nabore opne kojom je obložena duša. Samo, to nije potraga za istinom. Jer rezultati njegove inkvizicije raskrinkavaju nešto što nadilazi samu istinu: oni razgolićuju naše tkivo, a ono je zapušteno. Sila koja ga na to goni jest jezik-svežder kojemu u jednom času Bog, čovjek, stvarnost, krivnja, smrt, beskonačnost, spasenje, zrak, zemlja, voda, vatra, novac više nisu dovoljni – tada on nasrće na samoga sebe.” — Josif Brodski