Pobuna objesenih

Ono za cime zudi Bajsicevo pjesnistvo upravo je rekonstitucija mogucnosti jednoga drukcijega, u punom znacenju te rijeci izvornoga pogleda. Napor da se iziA e iz zacarnoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je cime se Bajsic upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od narastajnih tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesnistva. Ta ga, koliko pjesnicka toliko i diskurzivna izvedba ove knjige priblizava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga knjizevnoga moderniteta. Ono sto doista nadahnjuje u Bajsicevu "e;slucaju"e; upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susrecu jedna posve za hrvatske prilike neobicna nacitanost i jedna neobicna kolicina zivota, zivota u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, zivota kojemu stih ili opcenito pismo nisu nikada bili mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka.